Grad Komiža

U uvali koja je okrenuta zapadu, čije slikovito nebo osobito u predvečerje poprima nestvarne osobine, smjestila se, zbila Komiža nastojeći sve svoje proteklo vrijeme spojiti u jedno. Grad gleda na rivu koja je disciplinirala more i privela ga svrsi sidrenja, pristajanja i odlazaka, šetnji i navici, čistom pogledu na pučinu. Za rivu se privezuje život kao brodovi uz mol, ona je središte svega, mjesto odakle se sve vidi i gdje si najvidljiviji, i bilo bi nezamislivo živjeti u Komiži a da se barem jednom dnevno ne svrati na rivu, nešto kupi, nekoga sretne ili naprosto prođe, zagleda se u dominantnu siluetu kaštela zarad sata na njemu, prošeta uz korniž s kolonama.

Čuvena je komiška ribarska tradicija u kojoj je gajeta falkuša – ribarski brod iz ribarske otočne epopeje već odavno uplovio u legendu – snažni signal iz prošlosti, svjetionik koji čuva tradicije, među ostalima i onu da životni put te brodice počinje iz ruku kalafata, a završava, u počast i za spas svih brodova koji trenutačno plove, u žrtvenom ognju za Blagdan sv. Mikule, zaštitnika Komiže.

Pred komiškom uvalom debelo je more, nekad poprište znamenitih ribarskih regata za bolju ribarsku sreću na Palagruži koja je kroz povijest za komiške ribare bila od životne važnosti, a i danas je najjužniji kopneni dio hrvatskog akvatorija. Ispred same uvale je otočić Biševo, poznat po pješčanim plažama, ali iznad svega po glasovitoj Modroj špilji, tom festivalu plavetnila i simfoniji boja, u koju se morskim putem ulazi kao u iznimnu pustolovinu dnevne svjetlosti.

U špiljama na otočićima Biševu i osobito na Svecu (Sveti Andrija) donedavno je obitavala sredozemna medvjedica, u vječnom ratu s ribarima za obroke srdela. Možda će vas zanimati i vulkansko podrijetlo otočića Jabuka, koji se poput peraje crni u daljini, ili vulkanski Brusnik na kojem se gnijezde galebovi. Svi ti otočići teritorijalno pripadaju Komiži – prava mala kamena heraldika ovog dijela Jadrana.

*Impresije o Visu i Komiži preuzete iz tekstova Jakše Fiamenga, pjesnika iz Komiže